Zašto odustajemo od životnog osiguranja?

U životu često učimo iz iskustava drugih, ali i iz vlastitih iskustava. Tako je i u planiranju osobnih financija. Dobrobiti dugoročnih financijskih programa kao što je životno osiguranje uglavnom su poznate. No, što je s onim drugim popratnim pojavama?

Istražili smo razloge zbog kojih ljudi najčešće odustaju od životnog osiguranja. Dok će netko odlučiti kombinirati različite načine ulaganja, netko će odlučiti ne štedjeti i ne kombinirati te umjesto toga samo trošiti. Sve je stvar mogućnosti, osobnog odabira i stila života.

1. Postoje načini štednje koji donose znatno veću dobit: sudeći prema dosadašnjim iskustvima, prosječna dobit u životnim osiguranjima iznosi oko 5 – 8% godišnje. „Kamata“ je zaista skromna, a obzirom da se radi o dugoročnom financijskom programu, razumljivo je razočaranje ljudi koji nakon 20 ili više godina shvate da su isti novac mogli uložiti u primjerice dionice ili fondove i ostvariti puno veće dobiti. Ipak, valja imati na umu da se ovdje ipak radi o životnom osiguranju, a ne o životnoj štednji ili životnom investiranju. Naime, za cijelo vrijeme trajanja osiguranja, osim što štedite, ujedno ste i osigurani na određenu svotu, od prvog, do zadnjeg dana.

2. Životno osiguranje nije fleksibilno: jednom kad se ugovori, životno osiguranje ne podnosi velike promjene ili prekide. Oni su dakako mogući – kapitalizacija, otkup, mirovanje, skraćivanje – ali sve u svoje vrijeme i na odgovarajući način. Zbog toga je prije ugovaranja police važno informirati se o detaljima ovih promjena, kako u konkretnom trenutku ne bi bilo neugodnih iznenađenja i razočaranja.

3. Nema ništa na brzinu – ovaj program zahtijeva dugi rok i strpljenje: ugovarate li životno osiguranje, poželjno je da ono traje što je moguće više godina. Naime, s financijske strane, životno osiguranje se ne isplati ugovarati na 3, 5 ili 10 godina. Česti su slučajevi da ljudi ugovore trajanje osiguranja 30 godina, nakon 3 ili 5 godina raskinu ugovor i ne dobiju ništa ili u najboljem slučaju jedva 5% uplaćenih sredstava. Pritom zanemaruju činjenicu da su tokom tog vremena bili osigurani na određenu osiguranu svotu, a taj rizik osiguravajuća kuća odnekud mora i naplatiti.

4. Bolesni ili osobe koji rade opasna zanimanja ne mogu se osigurati: životno osiguranje ne može ugovoriti svatko. Ljudi koji su preboljeli ili boluju od teških bolesti (srčani infarkt, moždani udar, karcinom…) ne mogu biti osigurani upravo zbog rizika kojeg osiguranje pokriva. Također, osobe koje se bave rizičnim zanimanjima (vatrogasci, kaskaderi…) također ne mogu biti osigurani, ili se u pojedinim slučajevima na njih primjenjuju posebni uvjeti osiguranja koji uključuju povećane premije osiguranja ili isključenje nekih rizika.

5. Nema garantirane dobiti: kaže li vam netko da osiguravajuća kuća garantira godišnju dobit od x % – laže vas. Dobit osiguravajućih kuća nikada nije garantirana, već samo predviđena. Sigurno je jedino da ćete po završetku osiguranja dobiti isplaćenu osiguranu svotu (koja je otprilike jednaka iznosu ukupno uplaćenih sredstava), no sve povrh toga je rezultat dugogodišnjeg poslovanja i ulaganja osiguravajuće kuće.

Svatko ima svoje razloge za i protiv. Kako bismo dobili što objektivniju sliku nečega, dobro je sagledati situaciju sa svih strana. Ako se uvjerimo da nam neki financijski program ne pruža ono što očekujemo i što bismo željeli, odgovorno je potražiti neki drugi financijski instrument pomoću kojeg ćemo se pobrinuti za svoju budućnost.