Trikovi prodavača kojima je bolje ne nasjesti

Danas je gotovo sve – prodaja. Više ne možete platiti ni (ionako skupo) gorivo na benzinskoj a da vas ne pitaju: „Imamo danas na akciji i čokoladicu, žvakaće gume i osvježavajuće piće za 19,99 – hoćete uzeti?“ Neke prodaje i neke prodavači su nam neophodni. Neke ćemo još i prožvakati. A neki su bezobrazno iritantni i drski.

Misle li zaista da smo tako naivni???

Nedavno iskustvo naše kolegice jedan je od bezobraznih, iritantnih i drskih bisera prodavača koji valjda misle da smo svoj novac našli na cesti, a da mozga niti nemamo.

„Dosadašnja iskustva s rabljenim vozilima bila su mi odlična – kupila bih vozilo iz pouzdanog izvora koje nema više od 50.000 prijeđenih kilometara, vozila ga još toliko ili malo više, te prodala. Tako sam minimalno izgubila na cijeni, a nisam ga u startu skupo platila, niti sam imala velike troškove poput kasko osiguranja ili servisiranja vozila u ovlaštenom servisu. Nedavno je došlo vrijeme za zamjenu auta i bacila sam se na uobičajenu proceduru – stavila sam auto koji prodajem u oglasnik, proslijedila informaciju prijateljima i poznanicima i čekala… Uštedjela sam nešto gotovine kako bih mogla kupiti noviji rabljeni automobil, pa sam tako gledala i što se nudi na tržištu automobila. No, moja davna i još uvijek neostvarena želja, auto mojih snova je Honda Accord. Tako me jednog poslijepodneva put nanio i do prodajnog salona.

Razgledala sam auto, sjela u njega, razmišljala i vagala za i protiv. Tada se pored mene stvorio prodavač – uslužan i ljubazan, objasnio mi je sve što me zanimalo o autu. A onda smo prešli na financije. Iskreno sam mu rekla da je vozilo cjenovno iznad mojih mogućnosti, da prodajem svoje rabljeno vozilo i da mu je realna tržišna cijena oko 9.000 eura, kako imam nešto gotovine kojom ću nadoplatiti razliku za novije vozilo. Naglasila sam mu da sam Hondu došla samo pogledati i da njena kupovina ne bi bila dobra financijska odluka za mene. No, to ga nije smelo. Izračun kredita kod jedne banke, druge banke, financijskog leasinga, operativnog leasinga, s ovoliko učešća, onoliko učešća… potrajalo je petnaestak minuta i konačno sam izašla iz salona. Prodavaču sam ostavila svoj kontakt, obzirom da je napomenuo kako zna za autokuću koja bi mogla otkupiti moje rabljeno vozilo.

Za dva dana – telefonski poziv. Dobar dan, evo, gospođo, malo sam se raspitivao kod svojih kolega. Znate, teška je situacija na tržištu vozila. Ali, moj prijatelj iz druge autokuće spreman je otkupiti vaše rabljeno vozilo, i to po super cijeni. Dobit ćete za njega 6.400 eura.
To je bio prvi šok. Ponovila sam da je realna cijena 9.000 eura i da na lijepe oči mogu auto prodati za 8.800, i to je to. Da, da, kaže on, ali znate, teško je…

Hvala vam što ste javili, ponuda mi nije zanimljiva, doviđenja. OK, rekoh sebi misleći da sam ga se riješila, čovjek je stvarno drzak. U međuvremenu, nakon par dana, prodala sam svoje rabljeno vozilo, zaista spustivši cijenu na 8.800 eura, na lijepe oči i zbog dobrih običaja, rekli bi neki win – win kombinacija…

“dođete kod mene u salon i samo provučete karticu, auto je vaš”..

A onda ponovno telefonski poziv junačine prodavača, za finalni šok. Dobar dan gospođo, zovem da vas pitam jeste li našli novo vozilo…mi baš imamo jednu veću narudžbu, pa sam mislio i vašu ubaciti. Ovo vam je super prilika, auto vam se zaista sviđa, a i akcijski popust koji sam spominjao traje još par dana, bilo bi vam dobro da si auto rezervirate. Kako to mislite, da ga rezerviram? Pa, jednostavno, dođete kod mene u salon i samo provučete karticu, auto je vaš.
I što njemu čovjek može reći? Odabrala sam biti dama i najljubaznije mu zahvalila na ponudi. Hvala vam, neće biti potrebna rezervacija. Prodala sam svoje vozilo i kupila drugo. Doviđenja.

Drugo sam kupila nekoliko dana poslije – iz prijateljeve firme vraćali su u leasing rabljena vozila, tako da sam odabrala auto u odličnom stanju, umjereno voženo, servisirano, s malo kilometara i sve to provjereno i baš tako kako jest. Da stvar bude bolja, platila sam ga manje nego što sam očekivala, cijena je bila smiješna.

Razmišljala sam kasnije o cijeloj situaciji. Moja je sreća što uvijek znam što hoću, a što neću. Znam koje su moje mogućnosti i da preko njih ne mogu i ne smijem. No, što je s onima koji nemaju tako čvrstu volju? Kupuju li zaista ljudi automobile, motocikle, ostale skuplje stvari tako što ih rezerviraju karticom???

Jeste li se i sami našli u sličnoj situaciji? Kako ste reagirali? Javite nam vaša iskustva…