Prosvjetljenje šopingoholičarke

Netko prije, netko kasnije, a netko nikada, shvati da neke stvari i loše navike u životu zaista nemaju smisla. Jednostavno ili malo manje jednostavno zamijene ih nekim drugim stvarima i navikama koje im donose beskrajno zadovoljstvo i ponos te otvaraju nove životne horizonte. Svoje iskustvo ‘prosvjetljenja’ poslala nam je čitateljica Marina T.

‘Godinama sam samu sebe uvjeravala da se dobrom kupovinom i trošenjem nagrađujem za sav stres koji proživljavam na poslu. Nakon prekovremenih u uredu našla bih se s frendicama u restoranu i potrošila na večeru i cugu barem 300 kuna. Barem jednom tjedno kupovina skupih belgijskih pralina iz mojeg novčanika izvukla bi 100 kuna – a da sam ih barem sama sve pojela… Osim toga, šoping je bio moj tjedni izlet, terapija stresa. Rekla bih sama sebi: Marina, pa zarađuješ dobro, radiš kao mazga, nagradi samu sebe nečim lijepim. I tako su se u mojem ormaru redale kolekcije: cipele su morale biti kožne i skupe, gotovo nijedne ispod 1500 kuna. Košulje sve redom poznati brendovi: sportske od Ralph Laurena ili Ganta, a elegantne opet razvikani brendovi. Traperice ne valjaju ako ne koštaju barem 1000 kuna i nemaju na sebi etiketu Diesel, Replay, Guess ili Seven.

Nešto bih u dućanu ugledala, morala to imati, kupila, nosila jednom, dvaput i to je to – sva moja sreća od kupovine bila je prolaznog karaktera.

Što se točno dogodilo te večeri usred rasprodaja, ne znam ni sama. Možda zaista trenutak prosvjetljenja, a možda je to logičan slijed mojih razmišljanja i rješenje mog nezadovoljstva. Jer, iako ‘zavedena’ skupim brendovima, u dubini sebe svjesna sam da svojim mukotrpno zarađenim novcem plaćam nečije kampanje, brend, etiketu… Jedno vrijeme sam se zavaravala time da su to kvalitetni komadi koje ću nositi godinama. No, s druge strane, sve sam ih nosila mjesec, dva, jednu sezonu, nakon čega bi stajali u pretrpanom ormaru mog podstanarskog stana.

Završila sam s poslom tek u pola 7 i sjela u auto. Imala sam dogovor s frendicom u 8 za kino. Ne isplati mi se ići doma pa nazad. Odluka je pala – prošvrljat ću shopping centrom i pogledati što ima novo. Rasprodaje su već zapravo bile pri kraju, stigle su u dućane i nove proljetno/ljetne kolekcije. No, rasprodaja je odličan izgovor za šoping, zar ne? Uzela sam u kabinu za isprobavanje bijelu košulju (iako ih imam barem pet u ormaru), crne hlače (uvijek trebaju za posao, iako su mi to valjda treće ove sezone), par laganih majica iz nove kolekcije i savršeni badić (iako sam na prošloj, ljetnoj rasprodaji kupila tri i zaklela se da nema kupovine badića idućih pet godina). Dok sam sve isprobala, umorna i zgužvana od posla, zaboljela me glava. Zagušljiva kabina, jako svjetlo, muzika, buka drugih žena oko mene… rekoh sebi – ajde na blagajnu. Na blagajni još gore, ispred mene njih sedam, osam. U prolazu još ugledam maramu pa uzmem i nju iako ih imam barem deset različitih…

Čekam… čekam… čekam… i dočekam trenutak koji smo vjerojatno svi nekad doživjeli u životu, samo u različitim ulogama i situacijama – što meni sve ovo treba??? Zar je ovo zaista nagrada, zar je ovo sreća???

Umjesto da sam nakon posla prošetala parkom i odmorila mozak od svih mogućih podražaja, frustracija i napora tokom dana ili da sam sjela u neki ugodan kafić, naručila čaj od mente i pročitala par stranica dobre knjige, ja stojim u redu i spremam se potrošiti… računam, računam, računam… prokletih gotovo 2.000 kuna??? Pa za to radim tjedan dana!!! Ili još gore – netko drugi za to radi mjesec dana. Ili najgore – moja je mama za to radila cijeli život…35 godina je prostajala za pultom u voćarni da bi primala mirovinu od dvije tisuće kuna koje ja u pola sata potrošim na krpe.

Glava mi je eksplodirala a na oči su mi nezaustavljivo krenule suze. Osjećala sam se totalno jadno i promašeno, a još kad sam skužila curu ispred sebe koja s frendicom na telefon oduševljeno komentira što je sve kupila, shvatila sam apsolutni i totalni besmisao moje kupovine. Ostavila sam cijelu hrpu pored blagajne i izašla van.
Što sad? Nemam više vremena da odem u šetnju parkom, izlozi mi idu na živce. Trebam li se počastiti zbog ove dobre odluke? Sad se već osjećam totalno glupo. No, onda spazim neku štedionicu. Okej, zaobilazim ih u širokom luku već godinama pod izgovorom da nemam novaca za štednju.

Ako imam za trošenje, a nisam sad potrošila, onda ću to staviti na štednju.

Tako sam u idućih deset minuta saznala ono što nisam imala pojma – da na svoj novac mogu dobiti i kamatu i državna poticajna sredstva i onda nakon nekog vremena podići kredit, a i ne moram. Da, odlučila sam se za stambenu štednju. Nije neka ogromna cifra, ali to mi je jedna od najdražih stvari koju sam napravila u životu. Sasvim spontano, ali, ne dešavaju li se sve najbolje stvari u životu spontano?
Pokupila sam još neke letke i odlučila doma napraviti malo istraživanje o tome kako bih još mogla uštedjeti. Ne moram kupiti svoj stan, podstanarstvo mi se za sad čini isplativijom opcijom kada pogledam kamate na stambene kredite u bankama. Ali, putovanja koja obožavam i koja mi donose uspomene kojih ću se sjećati cijeli život ili edukacija koja će mi uvijek koristiti i koju neću nositi samo jednu sezonu… to je već druga stvar.

Ako mislite da sam postala anđeo i da sam se odrekla apsolutno svega – nisam. No, bolje sam se organizirala, napravila inventuru u ormaru nakon koje sam shvatila da imam dovoljno odjeće za idućih pet godina, a frendicama sam predložila da se umjesto po restoranima sastajemo doma i kuhamo. To nam je sad nova fora i totalno smo oduševljene, otkrivamo jedan novi svijet. Večerom ili ručkom u restoranu se počastimo jednom mjesečno – sasvim dovoljno da se i dalje osjećamo ‘in’.
A ja, ja se osjećam oslobođeno i zadovoljno. To od srca želim svima koje muče slične stvari koje su donedavno mučile i mene.